SJ Tekmag - шаблон joomla Продвижение

header6

Afikoman

Afikoman (helenizam u hebr.) = desert. U savremenoj (H)alaha ovaj termin se uglavnom odnosi na posljednji komad beskvasnog hljeba koji domaćin jede na kraju seder večere. U vrijeme kada je definitivno uobličen standard seder večere, praznički objed završavao se desertom. (H)alaha zabranjuje uživanje bilo čega (osim tekućina) nakon jedenja posljednjeg zalogaja pashalne žrtve. Danas kada prinošenje pashalne žrtve još uvijek nije obnovljeno ovo se pravilo odnosi na posljednji zalogaj beskvasnog hljeba (maca) iza koga se do ujutru ništa više ne smije jesti, pa ni desert. Mudraci su otišli još korak dalje nazvavši ovaj posljednji zalogaj beskvasnog hljeba kojim se završava pashalna večera desertom. Običaj je da se na seder sto stave tri beskvasna hljeba. Nakon blagovanja karpasa domaćin lomi srednju maca na dva dijela. Jedan dio ostavlja između dvije čitave macot, a drugi čuva za afikoman. Da bi se sačuvala dječija pažnja do kraja sedera, obično ih stariji nagovaraju da sakriju afikoman kako bi ga kasnije mogli prodati domaćinu koji, tobože, bez njega ne može završiti seder. Na ovaj način djeca ostaju budna u toku cijelog sedera čekajući trenutak u kome će zahtijevati otkupninu za afikoman. Istovremeno, upražnjavanjem ove stare igre, i djeci se daje osjećaj slobode od uobičajenih stega, te i sama počinju učiti o duhu Praznika Beskvasnih Hljebova.

http://en.wikipedia.org/wiki/Afikoman

El male rahamim

El male rahamim = “Bože pun milosti”, početne riječi liturgijskog teksta koji se u posljednjim stoljećima uvriježio među aškenaskim Jevrejima – a kojim se zaziva božanska milost nad preminulim članovima porodice (vidi takođe: Jizkor). Među sefardskim Jevrejima nastao je, u istu svrhu, liturgijski tekst koji se zove (H)aškava. Poseban oblik molitve “El male rahamim” u kom se zaziva božanska milost nad Jevrejima pobijenim u pogromima i progonima prihvaćen je kao centralni dio komemorativnih bogosluženja koji se održavaju na Jom (H)a-Šoa (Dan Holokausta) širom jevrejskog svijeta.

http://en.wikipedia.org/wiki/El_male_rachamim

Erev Šabat

Erev Šabat (hebr.) = predvečerje subote. Subota počinje sa zalaskom sunca u petak. Nekoliko minuta prije zalaska sunca domaćica pali subotnju svijeću uz blagoslov: “Baruh Ata Adonaj Elo(h)enu Meleh (h)a-olam ašer kidešanu bemicvotav vecivanu le(h)adlik ner šel Šabat.” “Blagosloven si ti Gospode Bože naš Kralju svijeta, koji si nas posvetio svojim zapovijedima i zapovjedio nam da zapalim subotnju svijeću.” Subotnja večernja služba (arvit šel Šabat) koja počinje iza zalaska sunca u petak sastoji se, kao i arvit na radni dan, “Kerijat Šema” sa uvodnim i zaključnim blagoslovima, te od tefila – s tim što subotom i praznikom amida obuhvata samo sedam blagoslova – jer se umjesto trinaest središnjih peticionih (ne smatra se primjerenim moliti se na Šabat ili praznik za konkretne stvari) pojavljuje blagoslov kojim se zahvaljuje Bogu zbog praznika ili Šabata kojim je posvetio jevrejski narod. S vremenom uvriježio se običaj da se redovni i obavezni dio bogosluženja predupredi izvjesnim psalmima i pijutim. Tako se na subotnjoj večernjoj službi prije uvodnih blagoslova za Šema čitaju: Psalam 29 – (H)avu l-Adonaj, mistični pijut Leha Dodi (“Hajde dragi”) kojim se prisutni pozivaju da izađu u susret nevjesti kraljici Suboti .

http://en.wikipedia.org/wiki/Shabbat

Magen David

Magen David (hebr.) = Davidov štit, hebrejski naziv za zvijezdu šestokraku koja je u posljednjim stoljećima stekla status jevrejskog simbola par exelance – iako ishodišta ovog simbola treba tražiti u drugim i potpuno drugačijim tradicijama.

http://en.wikipedia.org/wiki/Star_of_David

Menora

(heb. מנורת שבעת הקנים, što na hrvatskom jeziku znači svijećnjak) je sedmerokraki ili osmerokraki svijećnjak koji je važan za Židove, od kojih je osmerokraki osobito važan za vrijeme Hanuke, dok je sedmerokraki svećnjak bio jedan od glavnih objekata u šatoru za vremena lutanja Hebreja po pustinji koja je trajala mnogo godina, i kasnije, u Hramu u Jeruzalemu. Osmerokraki svijećnjak (s dodatnim postoljem za šamaš, odnosno pomoćno svjetlo) još uvijek se koristi kao glavni element pri slavljenju osmodnevnog velikog hebrejskog praznika Hanuke, praznika svjetla. Menora iz Šatora sastanka opisana je na dva mjesta u Bibliji (Izlazak 25, 31—40; 37, 17—24). Naviješćeno je (Izlazak 25, 40) da je Bog Mojsiju pokazao obrazac za njenu izradu na brdu Sinaju. Osmerokraka menora za Hanuku, obično kao uzor, uzima menoru iz Hrama, iako je također ona poprimila i čitav niz drugih oblika. Prema tradiciji Židova, prve noći praznika na njoj se pali jedno svjetlo i tijekom svake od sljedećih sedam noći dodaje se još po jedno, sve dok se ne zapale svi kraci na osmerokrakoj menori. Tada završava Hanuka. U jeruzalemskome Solomonovom hramu, stajala je zlatna sedmokraka menora, napunjena maslinovim uljem. Simbolizira Božju mudrost, dok je Toru simboliziralo svjetlo. Za vrijeme slavljenja Hanuke, koristi se osmerokraka menora. Menora, zajedno s Davidovom zvijezdom, predstavljaju glavne simbole u judaizmu.

http://en.wikipedia.org/wiki/Menorah_(Temple)

Mezuza (Hebrejski מְזוּזָה) je svitak od pergamenta sa, hebrejskim pismom ispisana, dva odlomka iz pete knjige Mojsijeve: „Šema Jusrael, Adonaj eloenu Adonaj ehad!“ („Čuj, Izraele, Gospod je naš Bog, Goslod je jedan jedini!") i „Veaeja in šamoa tišmeu“ („Ako se budete pridržavali mojih zakona“). Odlomci se ispisuju rukom.

Mezuza na dovratku

Na pozdini je napisana reč „Šadaj“ („Svemogući“). Time se izvršava nalog: „I ispisaćete ih (reči Gospodnje) na dovratcima (mezuzot) kuća svojih i na vrata svoja“. („Zakoni ponovljeni, 6.9)

Svitak se stavlja u drvenu, metalnu ili plastičnu kutiju valjkastog oblika i koso pričvršćuje za gornji deo desnog dovratka i time vidno označava jevrejska kuća. Takav položaj je kompromis dva stava: Rašija (Rabi Šlomo Jitsak, XI vek) i Rabenu Tama (Rabi Jaakov ben Meir iz XII veka). Prvi je smatrao da mezuza treba da stoji vertikalno a drugi horizontalno!

Funkcija mezuze je da stalno podseća vernike na njihovu privženost Bogu i moralne obaveze Jevreja.

Još u talmudskom periodu, mezuza je dobila i praznoverni značaj da štiti od zlih duhova. Reč sa poleđine „Šadaj“ je takođe, srednjem veku postala akronim za „Šomer daltot Jisrael“ („Čuvar jevreskih kapija“).

Rabin Moše ben Majmon – Majmonides (Rabam XII vek) je kritikovao one koji menjaju suštinu i značaj mezuze i povezuju je sa praznoverjem.

Običaj je da se prilikom ulaska u kuću, ili izlaska, mezuza dotakne prstima i prsti poljube.

http://en.wikipedia.org/wiki/Mezuzah

Megilat Ester

Megilat Ester (hebr.) – svitak ili knjiga o Esteri - jedna od dvadeset i četiri biblijske knjige. Čitanje (ili slušanje) Megilat Ester na Purim je obaveza i za muškarce i za žene. Megilat Ester se na Purim čita dva puta – iza arvita i iza šahrita.

http://en.wikipedia.org/wiki/Book_of_Esther

Netilat jadajim

Netilat jadajim (hebr.) – doslovno: podizanje ruku = obredno pranje ruku prije Kerijat Šema, tefila ili blagovanja obroka. Prije i poslije uživanja hljeba ili obroka (ne užine) koji se sastoji od tjestenina peru se ruke. Prvo pranje ruku naziva se netilat jadajim (podizanje ruku) jer se ruka koja se sapira postavlja pod uglom od četrdeset i pet stepen (vrhovi prstiju na gore) - tako da se voda slijeva od vrhova prstiju ka zglobu šake. Prije prvog pranja ruku izgovara se blagoslov: “Baruh Ata Adonaj, Elo(h)enu Meleh (h)a-olam, ašer kidešanu bemicvotav, vecivanu al netilat jadajim.” “Blagosloven si Ti, Gospode, Bože naš, Kralju svijeta, koji si nas posvetio svojim zapovijedima, i zapovjedio nam podizanje ruku.” Prema Talmudu, blagoslov za pranje ruku treba se izgovoriti prije samog pranja. Voda kojom se ruke peru mora biti dostojna pijenja. Ako se radi o stajaćoj vodi ona je morala biti pokrivena (ili u začepljenoj flaši). Voda se mora posipati iz posude koja može primiti najmanje reviit (1.4 dl) vode - što je minimalna količina vode koja se mora izliti na obje ruke zajedno. Voda se moče prosuti odjednom po pola čaše na svaku ruku - ili u nekoliko mlazova. Danas je opšteuvrežen običaj da se prvo sipaju tri mlaza na lijevu - a potom na desnu ruku. Ko se ovog običaja ne pridržava nije na gubitku - a ko ga se pridržava ne zaslužuje time specijalni dobitak. Drugo pranje ruku naziva se na hebrejskom majim aharonim – “posljednje vode”. Iako danas mnogi zanemaruju ovo pravilo ono nije ništa manje važno od prvog pranja ruku - i činjenica da je razlogu zbog kojega je ovo pravilo uvedeno možda prošao rok trajanja nema nikakve veze sa pravilom samim - jer (H)alaha je stvar procedure - a ne razloga koji su hahamim naveli za ustanovljavanje određenog pravila. Zakoni o vodi i količini vode su identični kao i za netilat jadajim. Razlika je u tome što se nad majim aharonim ne blagosilja - i što su vrhovi prstiju okrenuti na dole - tako da se voda sliva od članka šake ka vrhovima prstiju.

http://en.wikipedia.org/wiki/Ritual_washing_in_Judaism

Parašat (h)a-šavua

Perašat (h)a-šavua (hebr.) = sedmični odjeljak Tore koji se javno čita prilikom subotnjeg jutarnjeg bogosluženja. Bez obzira na javno čitanje Tore, dužan je svaki pojedinac pročitati perašat (h)a-šavua dva puta na hevrejskom i jedanput u aramejskom prevodu. Pomenutu obavezu on može izvršiti bilo kada u toku sedmice na koju se peraša odnosi – ili, najkasnije, na sam u toku samog Šabata na koji se pomenuta peraša čita. (množina: perašijot (h)a-šavua)

http://en.wikipedia.org/wiki/Weekly_Torah_portion

Pikuah nefeš

Pikuah nefeš (hebr.) – doslovno: staranje za dušu = pravila o ponašanju u slučaju životne opasnosti. Opasnost po život u redovnim situacijama (osim u slučaju zabrane pridržavanja propisa Tore – kada je micva da se život žrtvuje na Kiduš (h)a-Šem i u slučaju zabrane obdržavanja ili zapovjesti prestupanja najnevažnijeg običaja – a kamo li jedne od Tora zapovijedi) privremeno stavlja van snage gotovo sve propise Tore - osim u tri izuzetka o kojima će kasnije biti riječi. Istorija, međutim, poznaje i nesretna odstupanja od ove upute Usmenog Zakona. – Tako, na primjer, nekanonska knjiga Makabejaca, bilježi da je grupa Jevreja u drugom vijeku p. n. e. odbila da se na Šabat bori protiv sirijskih snaga i da je bila zbrisana sa lica zemlje. Matatja, vođa jevrejske pobune protiv Antioha, odbacio je poimanje jevrejskog prava po kome smrt treba pretpostaviti kršenju Subote. Matatja je rekao: “Ako postupimo isto kao naša braća, neprijatelji će nas izbrisati sa lica zemlje”. Knjiga Makabejaca bilježi da su tog dana jevrejski pobunjenici riješili “ako iko dođe da se protiv nas bori na Šabat, uzvratićemo mu jednakom mjerom - radije nego da dopustimo da budemo pobijeni kao naša braća.” Šabat je, naravno, samo eklatantan primjer, izabran upravo zbog neizmjerne važnosti Šabata u opstanku Tore kao sistema (otud i smrtna kazna za kršenje Šabata). Pravilo kojim se dozvoljava kršenje Šabata ili neke druge zapovjedi u cilju spašavanja života drugog obdržavatelja Zakona zasnovano je na načelu da su zapovijesti date da se po njima živi – a ne da se po njima umire. Ovo načelo važi i u slučaju prisiljavanja na kršenje neke zapovjedi – ali tada postoji dodatno ograničenje. – Naime, dozvoljeno je prestupiti zapovijest isključivo ako nasilnik nije motivisan željom da natjera Jevrejina na kršenje micvot - nego ga zanima njegov lični užitak (naredio je da se za njega obavljaju poslovi - i ne zanima ga što je Šabat, ili naredio je da mu skuvaju i pred njim probaju određenu vrstu hrane - i slično). Ako je, pak, očigledno da nasilnik ne tjera Jevrejina na kršenje zapovijedi ličnog užitka radi - nego iz ideoloških razloga - da bi potcijenio jevrejski zakon u očima mnogih - onda je bitno da li sceni prisustvuje deset punoljetnih Jevreja. Ako ne - onda važi princip: “jaavor - uval je(h)areg” - “bolje prestupiti nego biti ubijen” - ali ako se radnja odvija u prisustvu jevrejske zajednice - primjenjuje se obrnuti princip: “je(h)areg ve-bal jaavor” - “bolje biti ubijen nego prekršiti”. Onaj ko bi u situaciji gdje nasilnik ne izvrgava ruglu jevrejski zakon nego ga interesuje vlastiti užitak, pretpostavio smrt prekršaju zapovijesti - ima se po jevrejskom zakonu smatrati samoubicom. Sva rečena pravila važe isključivo u slučaju pojedinačne pojave. - No, ako bi se pojavio kralj, car, vlastodržac, predsjednik i slično koji bi zabranili obdržavanje jevrejskog zakona u potpunosti - ili samo pojedinih njegovih dijelova - s namjerom da ih u potpunosti stave van snage - tada, dužnost je svakog Jevrejina, bez obzira na to da li se radnja odvija u osami - ili u prisustvu drugih Jevreja, da sigurnu smrt pretpostavi obesvećenju božanskog imena. Osim pomenutih slučajeva pojedinačnog ili opšteg šikaniranja i omalovažavanja zakona postoje i tri zapovijesti koje je Tora, zbog njihove neobične važnosti, izdvojila između ostalih šest stotina i trinaest, naloživši da čovjek radije umre - nego da ih prekrši, bez obzira na to da li nasilnik zahtijeva kršenje zapovijesti vlastitog užitka ili šikaniranja radi – te bez obzira na pitanje da li se radi o pojedinačnom slučaju - ili o opštoj hajci na jevrejski Zakon. U slučaju ove tri zapovijesti, kao i u slučaju pojedinačnog šikaniranja u prisustvu zajednice (ili opšteg progona) važi pomenuto pravilo: “je(h)areg ve-bal jaavor” - “bolje biti ubijen nego prekršiti”. Tri zabrane u slučaju kojih je bolje izgubiti život nego li ih prekršiti su: 1. avoda zara - u doslovnom prevodu strana služba = svaka vrsta bogosluženja koja nije izričito propisana Savezom - bez obzira na to da li se radi o služenju stranim “bogovima” posredstvom službi koje je zapovjedio Bog, o službi Bogu posredstvom službi koje su “zapovjedili” strani “bogovi” - ili o službi stranim “bogovima” na način na koji su oni to i “zapovjedili”. 2. šefihuth damim - prolivanje krvi. 3. giluj arajot – zabranjeni seksualni odnosi.

http://en.wikipedia.org/wiki/Pikuach_nefesh

Roš Hodeš

Roš Hodeš (hebr.) = početak mjeseca, dan viđenja mlađaka i proglašavanaj novog mjeseca. U vrijeme postojanja San(h)edrina proglašavanje novog mjeseca ovisi o stvarnom kretanju mjeseca. San(h)edrin bi pratio mjesečeve mijene, i u momentu kada bi se pojavio mladi mjesec proglasio bi Roš Hodeš. Često se dešavalo da San(h)edrin sjedi cijeli posljednji dan prethodnog mjeseca u očekivanju svjedoka koji bi javili da se pojavio novi mjesec – a da ovi ne dođu jer mladi mjesec nije viđen. U takvim slučajevima - tek bi sutradan došli svjedoci koji su vidjeli mladi mjesec, i novi mjesec bi bio proglašen sa danom zakašnjenja. Upravo to je i razlog što se u dijaspori zapovjedni biblijski praznici svetkuju dva umjesto jedan dan. Naime, kako postoje dva dana u kojima bi se mladi mjesec mogao pojaviti, u Izraelu su se ljudi ravnali po proglasu suda koji se, opet, ravnao po iskazima svjedoka zasnovanim na opservacijama stvarnog stanja. Istovremeno, u dijaspori u koju nije stizala informacija o tome koji je dan, od dva moguća, proglašen stvarnim početkom novog mjeseca – uzimalo se kao da je novi mjesec proglašen prvog dana. Svejedno, praznici koji bi se određivali u odnosu na dan svetkovali bi se dva dana (za slučaj da pretpostavka nije bila tačna). Iako, do obnove sljedećeg San(h)edrina, hebrejski kalendar ne ovisi o stvarnom nego o pretpostavljenom i unaprijed izračunatom kretanju nebeskih tijela – pa se tako, i u Izraelu i u dijaspori, tačno zna kada pada mladi mjesec - a kada koji praznik – rabini su, ne želeći mijenjati već uvriježeni običaj, odredili da se nastavi sa dvodnevnim svetkovanjem praznika u dijaspori. Po unaprijednom matematičkom kalendaru koji je danas na snazi oni mjeseci koji imaju dvadeset i devet dana obuhvataju samo jedan Roš Hodeš. Prvi dan takvoga mjeseca je Roš Hodeš toga mjeseca. Istovremeno, oni mjeseci koji broje trideset dana imaju dva Roš Hodeša. Prvi Roš Hodeš je prvi dan mjeseca – a drugi Roš Hodeš je trideseti dan istoga mjeseca koji se smatra prvim danom mladoga mjeseca, dok se prvi dan sljedećeg mjeseca smatra drugim danom mladoga mjeseca. Dakle, u slučaju mjeseca koji dolazi iza mjeseca koji broji trideset dana Roš Hodeš traje dva dana: trideseti dan prethodnog i prvi dana novog mjeseca.

http://en.wikipedia.org/wiki/Rosh_Chodesh

Sefer Tora

Sefer Tora (hebr.) = Svitak Tore (Petoknjižja ili Pet Knjiga Mojsijevih) pisan rukom na specijalno pripremljenoj koži koji se koristi u sinagogalnom bogosluženju.

http://en.wikipedia.org/wiki/Sefer_Torah

Sidur

Sidur (hebr.) – molitvenik za radni dan i Šabat.

Jevrejski molitvenik. Jevreji se mole tri puta na dan te petkom navečer i subotom, jevrejskim danom odmora na koji se mole i posebne dodatne molitve. Sve se te molitve nalaze u siduru. Jevrejski molitvenik predstavlja jedinstvo Jevreja u cijelom svijetu koji su 2000 godina bili raštrkani po Europi, Americi, Africi i Aziji. Svi su Jevreji molili i još uvijek mole iz istog molitvenika – sidura. Biblija je izvor i inspiracija sidura.

http://en.wikipedia.org/wiki/Siddur

Sinagoga

(grčki: συναγωγή) je zgrada u kojoj se obavljaju vjerske aktivnosti u judaizmu (židovstvu).

Glavna uloga sinagoge jeste zajednička molitva, premda je povezana i s privatnom ili osobnom molitvom. Sinagoga se povezuje i s učenjem i u tom svojstvu naziva se bet midraš ili "kuća učenja". Nije jasno je li u starim vremenima kuća učenja bila dio glavnog svetilišta ili se nalazila odmah do njega, kao danas.

Svrha sinagoge je da bude mjesto okupljanja, bet kneset, mjesto gdje se održavaju gradski skupovi i gdje se obavljaju poslovi.

Od 1. stoljeća pa do danas, sinagoga se gradila tako da služi i kao konačište za putnike, bet orhim. Kada su u pitanju umjetnost i arhitektura sinagoge, židovi su se prilagođavali životu izvan Hrama, prihvaćajući dominantnu estetiku svog doba. To je svojevrstan pomak od kolektivne religije iz najranijih vremena prema individualiznoj religiji sinagoge, koja je mogla prenesena u sve zemlje i sve zajednice. Sve do modernih vremena, sinagoga je bila sjedište židovskog iskustva. S liberalnim tendencijama koje je donijela misao 18. i 19. stoljeća nastale su razne inovacije u sinagogama reformističkih i konzervativnih židova.

Njemački reformisti su uveli orgulje i glazbu u vjersku službu, što su do izvesne mjere preuzele i konzervativne sinagoge u 20. stoljeću. Prihvaćanje propovijedi, svećeničke odjeće, govornog jezika okoline i sekularnog, pored vjerskog obrazovanja, predstavljali su osnovne elemente za razvoj suvremene sinagoge. Učešće žena u službi, prvo u reformističkoj zajednici, a kasnije i u mnogim drugim liberalnim kongregacijama, pojavilo se kao vrlo značajno pitanje čak i u ortodoksnim krugovima. Na taj način, kako je sinagoga izašla iz geta kao zajednice srednjovekovnih vremena, moderno doba je izvršilo na nju veći uticaj od bilo kojeg drugog činitelja u njenoj povijesti.

U starom dobu i u srednjem vijeku, sinagoga je bila nositelj svih židovskih vrijednosti, kao i središte većeg dijela aktivnosti zajednice. Danas takve sekularne stvari kao što su filantropija i cionizam imaju druge kanale. Opstajanje sinagoge kao trajne odlike židovske civilizacije ukazuje, međutim, na neprekinuti kontekst za one mitske elemente tradicije koji nadilaze povijesno vrijeme.

http://en.wikipedia.org/wiki/Synagogue

Talmud

Talmud (hebr.) – doslovno: učenje = sveukup sudskih i pojedinačnih rasprava o značenju propisa Usmene, iskaza Pismene Tore i opsega rabinskih propisa, te presedana, legendi, i mudrih kaža koje su se razvile oko Mišne. Postoje dva Talmuda. Jedan, raniji, sažetiji i konkretniji – koji se razvio u rabinskim akademijama Izraela (konačno zapisan oko 350. godine n. e.) i koji se naziva Talmud Jerušalmi (Jerusalimski Talmud) – i drugi, znatno opsežniji i skloniji sholastici koji se razvio na rabinskim akademijama Vavilona (konačno zapisan sredinom petog vijeka n. e.), koji se naziva Talmud Bavli (Vavilonski Talmud).

http://en.wikipedia.org/wiki/Talmud

Tanah

Tanah (hebr.) - Originalno hebrejsko ime za Bibliju. Hebrejsku Bibliju je u cjelini prihvatilo i Hrišćanstvo nazvavši je Starim Zavjetom i dodavši joj Novi Zavjet koji Jevreji ne smatraju bogo-nadahnutim. TaNaH je anagram triju hebrejskih riječi: Tora, Neviim (Proroci) i Ketuvim (Spisi). Ukoliko se uzme prvo slovo svake od tri pomenute riječi dobije se riječ TNK. Slovo kaf na kraju riječi postaje haf sofit (h) - a radi lakšeg čitanja dodaju se i dva samoglasnika ‘a’ – čime nastaje riječ Tanah. Prvi, hronološki najstariji, najsvetiji i najvažniji dio Tanaha je Tora (Zakon) ili Petoknjižje. Neviim (II dio Tanaha) se dijele na: Neviim Rišonim (Rane ili Prve proroke) i Neviim Aharonim (Pozne ili Kasne proroke). Podjela je, kao što se vidi iz samih naslova, hronološka. Ketuvim (III dio Tanaha) sadrže pet svitaka: Pjesmu nad pjesmama, Knjigu o Ruti, Plač Jeremijin, Knjigu Propovjednikoivu i Knjigu o Ester; djela mudronosne književnosti: Psalmi, Priče Solomonove i Knjiga o Jovu, proroštva: Knjiga Danielova i istorije: Ezra, Nehemija i Dnevnici I i II.

http://en.wikipedia.org/wiki/Tanakh

Tefilin

Tefilin (hebr.) – molitveno remenje koje muškarci, tokom radnog dana, vezuju na mišicu slabije ruke (one kojom ne pišu) i na čelo. Načelno, ovo bi se remenje trebalo nositi tokom cijelog dana - ali kako se obaveza ispunjava i jednokratnim stavljanjem – danas ih većina Jevreja nosi samo za vrijeme jutarnje molitve.

http://en.wikipedia.org/wiki/Tefillin