SJ Tekmag - шаблон joomla Продвижение

header6

"Moje priče" dr Vera Pavićević

 

Molitvom - Kao što sjaje i svijetle ove svijeće, tako neka svijetle i oči onih koji se bave Torom - i upaljenim svijećama sa zalaskom sunca, označen je početak Šabata, najvećeg praznika u Jevreja, u petak veće u Jevrejskoj zajednici Crne Gore. Toplinu sinagoge koja je te večeri bila ispunjena dragim ljudima, znatno je oplemenila Ksenija, pjevajući po prvi put pjesmu „Šalom Alejhem“ – Mir s vama...

I to je bio uvod u priče sjećanja dr Vere Pavićević, „Moje priče“ kako smo ih nazvali. Te priče dugo traju u njoj, kako reče „žive u meni i među mojim najbližim, a Sinagoga je pravi ambijent za moje izlagane.“

Kada se desi da neko svoj život mora oblikovati daleko od svog izvora, on svoje tekovine naslijeđa čuva, otima od zaborava, poštuje nenametljivo. U spoznaji da manji potok u viši uvire, prisutna je bojazan ali i odlučnost, da prilikom uviranja svoje ime, nipošto ne izgubi.

Daleko od svog izvora, u našoj Crnoj Gori, svoj hod života je oblikovala i majka doktorke Vere, dr Ljubica Medigović. Sponu je zasnivala na nepisanim ali dobro upamćenim pravilima, tradicijom, navikama i pokazala da različitost nije bauk već bogastvo.

„Moja majka je rođena je kao Iboja (ljubičica) Dajč u Subotici, u porodici koja je odgojila u duhu dobro vaspitane Jevrejke. Govorila je tri strana jezika: francuski, njemački i mađarski. Još kao studnentkinja medicine u Beogradu, upoznaje se sa idejama NOP-a, posebno dok je živjela u kući Pavla Papa,“ tako Vera počinje priču o svojoj majci.

Sjećanja na babu djeda, okupljanja u Suboticu, veselje u kući, mami osmjeh na licima prisutnih dok Vera priča, a zatim sjećanje na ono zlo vrijeme, Holokaust, patnju, vrlo brzo navuče strah i tugu u srca svih.

Poznanstvo sa prvim suprugom, Dejanom Mijuškovićem, odvešće Ljubicu-Ibi u Crnu Goru. Tu će doživjeti mnoge patnje, ali će pronaći i mir i psihičku stabilnost kroz svoju djecu, drugog supruga Mila, roditelje i sestru sa kojima je bila u stalnom kontaktu, a zatim i kroz posao ljekara, preko priznanja za njeno društveno-političko angažovanje. Pored niza značajnih funkcija koje je obavljala bila je i inicijator osnivanja „Doma narodnog zdravlja Bar“ – 1955.godine, i njegov direktor.

Iako joj je život bio trnovit, dr Ljubica Medigović, je humanošću, hrabrošću i mudrošću uspijevala da se poslije padova podigne kao što je to i njen jevrejski narod kroz vjekove činio.

 

Bilo je ovo lijepo sjećanje na ženu, koja je svojim neumornim radom i humanošću ostavila trag u Crnoj Gori.